Oboljenja i poremećaji

Epidemije koje su promijenile svijet

By

on


Velike boginje, španjolska gripa, crna smrt, tifus, AIDS, kolera i malarija najveće su epidemije koje su promijenile život ljudi i tijek povijesti općenito. Iako povijest čovječanstva obiluje ratovima i bitkama, ipak su se najveće bitke vodile, a neke se još uvijek vode, sa zaraznim bolestima. Opis najvećih epidemija započet ću tifusom – bolešću koja se javila još 430 g. prije nove ere, a broj oboljelih ne jenjava ni danas.

Tifus

Područja s lošim sanitarnim i higijenskim uvjetima kao što su zatvori, izbjeglički kampovi te područja u kojima žive beskućnici oaze su za nastanak ove bolesti. Tifus je zarazna bolest koju uzrokuje bakterija Salmonella enterica typhi. Najčešći izvor zaraze je nečista voda pomiješana s urinom. Na taj način bakterije se unose u probavni trakt. Bolest karakterizira povišena tjelesna temperatura, bolovi u zglobovima, konstipacija, anoreksija, glavobolja, klonulost, bol u trbuhu, povećanje jetre i slezene. No osobe zaražene ovom bakterijom ne moraju pokazivati navedene simptome, već mogu prenositi bolest na druge. Poznat je slučaj zaražene prodavačice koja prenijela bolest na 78 ljudi, od kojih je 5 slučajeva imalo smrtan ishod. Osim ljudi, ova vrsta zaraze prenosi se muhama, koje bakteriju mogu prenijeti s fekalija na hranu, grinjama i buhama. U drugom tjednu bolesti javljaju se proljevi koji u konačnici mogu uzrokovati perforaciju i krvarenje iz crijeva. U težim slučajevima bolest zahvaća živčani sustav te izaziva delirij i komu.

Tifus se spominje još 430. g. prije Krista za vrijeme Peloponeških ratova kada je odnio mnoge živote, među kojima je bio slavni Peraklo i njegovi sinovi. U Europi se javlja od 16. do 19. stoljeća tijekom Engleskog građanskog rata, Tridesetogodišnjeg rata i Napoleonovih ratova. U vrijeme Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648) tifus, kuga i glad pokosili su oko 10 milijuna ljudi, a sam Napoleon je vraćajući se iz Moskve (19. st.) izgubio više vojnika od tifusa nego od ruske ruke. Tijekom Prvog svjetskog rata u Rusiji, Poljskoj i Rumunjskoj tifus je uzrokovao smrt 3 milijuna ljudi. S razvojem cjepiva tijekom Drugog svjetskog rata bolest se pojavljivala samo u istočnoj Europi i dijelovima Afrike. Danas se tifus liječi antibioticima i smrtnost je smanjena za 99 %. Usprkos tome, loši higijenski uvjeti na Zemlji još uvijek postoje, tako su dijelovi Južne Amerike, Afrike i Azije i dalje „plodno tlo” za tifus. Godišnje se zarazi oko 22 milijuna ljudi od kojih 200.000 umire.

Kuga

Opće raspoloženje ljudi u srednjem vijeku povodilo se uzrečicom „ živi svaki dan kao da je posljednji”, zbog jedne od najgorih pošasti onoga doba. Kuga, bolest koja se razvila u srednjoj Aziji i odnijela 75 milijuna života, ima važno mjesto u povijesti. Mogli bismo reći da je kuga, odnosno njen uzročnik mikroorganizam Yersinia pestis, dugo razdoblje držao dirigentski štapić u ruci i dirigirao nad svijetom. Koliko je strašna pošast bila te kako je u to vrijeme „živjela” Europa i Hrvatska pročitajte u nastavku.

Uvod

Kuga je teška zarazna bolest koju uzokuje bakterija Yersinia pestis. Krivac i primarni vektor za njen prijenos je štakorska buha koja izaziva epidemije primarno među glodavcima, no i među ljudima. Postoji nekoliko oblika bolesti: bubonski, pneumatični i tzv. „oblik male kuge”. Simptomi bubonske kuge obično se javljaju 2-5 dana nakon izloženosti bakteriji. Simptomi počinju naglo s tresavicom i povišenom temperaturom do 41° C. Otkucaji srca postaju ubrzani i slabi, a krvni tlak pada. S povišenom temperaturom pojavljuju se otečeni limfni čvorovi (buboni). Obično su čvorovi izuzetno osjetljivi na dodir, čvrsti i okruženi otečenim tkivom. Koža iznad je glatka i crvena, ali nije topla. Osoba postaje nemirna, bunca, zbunjena je i neusklađena. Jetra i slezena mogu znatno oteći pa se lako mogu napipati prilikom fizikalnog pregleda. Limfni čvorovi se mogu ispuniti gnojem i drenirati. Više od 60% neliječenih ljudi umire. Većina smrtnih ishoda nastaje između trećeg i petog dana.

Pneumonična kuga je infekcija pluća. Simptomi su visoka temperatura, tresavica, brzi srčani otkucaji i često jaka glavobolja. Tijekom 24 sata razvije se kašalj. Većina neliječenih ljudi umire unutar 48 sati od početka simptoma. Kod pneumonične kuge liječenje se mora započeti unutar 24 sata. Brzo liječenje smanjuje vjerojatnost smrtnog ishoda na manje od 5%.

„Mala kuga” je blagi oblik kuge koji se obično pojavi samo u geografskom području u kojem je bolest nadmoćna (endemska). Simptomi kao što su otečeni limfni čvorovi, povišena temperatura, glavobolja i iscrpljenost iščezavaju unutar tjedan dana.

Kuga se danas liječi antibioticima koji su izuzetno uspješni u suzbijanju bolesti.

Povijest kuge

Prva epidemija koja se jasno može identificirati kao kuga iz 1348./1349. pokosila je oko 2/3 tadašnje europske populacije. Život ljudi, ekonomija, medicina (na naslovnoj fotografiji vidi se maska za liječnike koji su se specijalizirali za liječenje kuge, a na fotografiji dolje lijevo prikazana je cijela uniforma), pomorstvo i drugi sektori mijenjali su se iz dana u dan. Tako je u Europi u 14. stoljeću zbog manjka radne snage došlo do reorganizacije proizvodnje i cijelog niza tehonoloških izuma. Na pošast kuge nisu bili imuni ni hrvatski krajevi, među kojima je najizloženiji bio Dubrovnik, poznat po svojoj pomorskoj trgovini. Manje uspiješna borba protiv kuge zazidavanjem oboljelih, koju je provodila Venecija, ili okrutne mjere kućnog pritvora, nisu bile dovoljne za sprečavanje ulaska oboljelih u grad. Tako su 1377. dubrovčani uveli karantenu, koja je značila da posade svih brodova koji dolaze iz zaraženih krajeva najprije borave mjesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara. Zanimljiv je slučaj teške epidemije u 14. stoljeću koja je pogodila dalmatinske gradove izmjenjujući pritom njihovu društvenu strukturu. To je dovelo do toga da 20-ak šibenskih pučana primi plemićki naslov.

Početkom 17. stoljeća kuga se počinje ponovno pojavljivati u većim razmjerima pa je tako u ovom razdoblju pokosila 38.000 građana Londona. Osim Londona epidemija je proširena u Italiji, Beču i Španjolskoj. Krajem 18. stoljeća, nakon velike epidemije u Moskvi (1770.), počinje jenjavati u Europi, no ne i u hrvatskim krajevima kojima je opasnost i dalje prijetila iz Turskog Carstva. Osobito je bilo osjetljivo područje Vojne krajine. Posljednja kuga koja se spominje na hrvatskom teritoriju zabilježena je 1815. godine, kada je došla na dubrovački teritorij s područja Hercegovine.

Razdoblje epidemija kuge označava i gradnja sakralnih objekata u nadi da će ih „spasiti” od te strašne pošasti. Crkvice su se gradile na ulazu u mjesto kako bi zaustavile kugu i često se povezuju s predajom o svetom Roku koji je pred mjestom zaustavio ženu u bijelom, smrt s kosom, crnog psa ili neku drugu presonifikaciju kuge. Bolest je jednakom učestalošću pogađala vlastelu i kmetove te je na taj način izazivala strah, ali u istoj mjeri i mirenje sa sudbinom.

Epidemija kuge je iz Europe davno nestala, a ukupan broj umrlih od kuge procjenjuje se na 75 milijuna, od čega je 20 milijuna umrlih u Europi. Iako i danas pogađa tisuće ljudi širom svijeta, za današnji život kuga je od male opasnosti, piše urednik za portal Biologija.


Sviđa ti se članak?

Autor ghost

3 Comments

  1. profesorka

    Studeni 23, 2011 na 12:28 am

    Ne bih da delujem nekako neozbiljno, ali se mnoge pošasti u istoriji vezuju za pojavu natrirodnih pojava, i to onih loših. Šta mislite zašto? Nema pokajanja!

  2. Siniša Strčić

    Studeni 23, 2011 na 6:46 am

    Npr demokracija…

  3. Dino Alberini

    Studeni 23, 2011 na 7:13 pm

    Nema pokajanja? Aha, kužim, kad budem vidio djecu na onkologiji, reći ću im da im je to zato jer se nisu pokajali. Profesorka, ne djeluješ neozbiljno nego maloumno.

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>