Mi smo svi upoznati s pticama kojima je ronjenje jednako udobno kao i njihovo letenje, ali samo je jedna porodica riba napravila obrnuto putovanje.
Leteće ribe mogu ostati u zraku više od 40 sekundi, pokrivajući udaljenost do 400m brzinom od 70 km/h. Haecheon Choi, inženjer strojarstva iz Seoul National University, Koreja, postao je fasciniran letećim ribama prilikom čitanja znanstvene knjige svojoj djeci. Shvaćajući da leteće ribe stvarno lete, on i njegov kolega, Hyungmin Park, odlučili su saznati kako ti neočekivani letači ostaju iznad površine te su objavili 10. rujna 2010. godine, svoje otkriće da leteće ribe lebde kao ptice u Journal of Experimental Biology.
Ali testiranje letećih riba u zračnim tunelima pokazalo se lakše za reći nego i učiniti. Nakon putovanja u Japan kako bi pokušali kupiti ribu od svjetski poznate Tsukiji ribarnice, dvojac je na kraju sklopio suradnju s National Federation of Fisheries Cooperatives of Korea. Park je otišao u ribolov na istok Korejskog mora i uspješno prizemnio 40 crnokrilnih poletuša. Park je izabrao pet riba podjednakih veličina i odnio ih na Korean Research Centre of Maritime Animals, gdje su osušene i preparirane, neke sa svojim raširenim perajama (kao u letu) a neke s perajama privijenim uz tijelo, spremne za testiranje njihove aerodinamike u zračnom tunelu. Nakon što su pričvrstili 6-osovinske senzore za silu na krila riba i naginjali tijelo riba po kutovima do 45 stupnjeva, Park i Choi izmjerili su sile na perajama letećih riba i njihovom tijelu te potom simulirali letove.
Izračunavajući omjere uzlijetanja i letenja letećih riba – mjera pređene horizontalne udaljenosti u odnosu na spuštanje s visine tijekom lebdenja – Choi i Park su otkrili da to leteće ribe izuzetno dobro izvode: lebdeći bolje od insekata a jednako dobro kao i ptice, poput burnjaka i patke karolinke. A dok su analizirali kako se omjer uzlijetanja i letenja mijenjao s promjenom kuta nagiba, dvojac je otkrio da je omjer bio najveći i ribe su najdalje lebdjele kada su bile paralelne s površinom, a što je upravo ono što one i rade iznad oceana. Mjereći momente u zračnom kretanju riba, dvojac je također utvrdio da su ribe bile vrlo stabilne za vrijeme lebdenja. Međutim, kada su analizirali stabilnost riba s perajama privijenima nazad uz tijelo kao u položaju pri plivanju pokazalo se da su nestabilne, a što je upravo ono što vam je potrebno za mobilnost u vodi. Tako su leteće ribe vrhunski prilagođene za život u oba okruženja.
Znajući da leteće ribe uvijek lete blizu površine mora, Choi i Park su potom odlučili saznati da li je riba dobila bilo kakvu korist od tog aerodinamičkog učinka letenja blizu površine. Spuštajući ribu na nižu visinu u zračnom tunelu, otkrili su da se omjer podizanja i letenja povećavao dok su modeli riba `lebdjeli` blizu poda. A kada je Park zamijenio čvrstu površinu sa spremnikom vode, omjer dizanja i letenja je još više porastao, dopuštajući ribama da lebde još dalje. Dakle, lebdenje blizu površine mora pomaže ribama da idu što dalje.
Konačno, Choi i Park izravno su prikazali zračne struje koje prolaze oko krila i tijela leteće ribe. Puštajući struju dima na ribe, dvojac je uočio mlaz zraka koji ubrzava iza uz tijelo ribe. Park objašnjava da tandem rasporeda velike prsne peraje ispred i manje zdjelične peraje na kraju tijela ribe ubrzava protok zraka prema repu poput mlaza, povećavajući tako dodatno omjer podizanja i letenja i unapređujući performanse letenja još više. Nakon što su pokazali da su leteće ribe izuzetni letači, Choi i Park jedva čekaju da naprave avion koji bi koristio aerodinamiku efekta prizemljavanja inspiriranu tehnologijom letećih riba.
Izvor: TheCompanyOfBiologists
