Ludilo i puni mjesec

Sviđa ti se članak?

Kroz stoljeća mnogi su ljudi koristili frazu „mora da je vani pun mjesec“ pokušavajući objasniti čudne noćne događaje.

Zaista, grčka božica mjeseca nosila je ime koje nam je i danas poznato, Luna, predmetak riječi „lunatic“ (eng. luđak, lud). Grčki filozof Aristotel i rimski povjesničar Plinije Stariji govorili su da je mozak „najvodeniji“ organ u tijelu pa je time najosjetljiviji na štetne utjecaje mjeseca koji izazivaju plime. Vjerovanje u „efekt lunarnog ludila“ ili „transilvanijski efekt,“ kako ga nekad nazivamo u Europi se održalo kroz srednji vijek, kada se za ljude mislilo da se pretvaraju u vukodlake ili vampire za vrijeme punog mjeseca.

Čak i danas mnogi ljudi vjeruju da mistične moći punog mjeseca izazivaju čudna ponašanja, prijeme u psihijatrijske bolnice, samoubojstva, ubojstva, pozive hitnoj pomoći, prometne nesreće, tučnjave na utakmicama profesionalnog hokeja, ugrize pasa, i druge čudne događaje. Jedno je istraživanje pokazalo da 45% studenata vjeruje kako su ljudi na koje utječe mjesec skloniji neobičnom ponašanju. Druga istraživanja ukazuju na veću vjerojatnost da će ljudi koji se bave mentalnim zdravljem i dalje ostati pri ovom uvjerenju nego drugi ljudi. Nekoliko je policijskih uprava u Ujedinjenom Kraljevstvu 2007. uvelo dodatne policajce za vrijeme punog mjeseca kako bi se lakše nosili s pretpostavljenim porastom stope kriminala.

Voda na djelu?

Slijedeći Aristotela i Plinija Starijeg, neki suvremeni autori, kao što je psihijatar iz Miamija, Arnold Lieber, pretpostavljaju da navodni utjecaji punog mjeseca na ponašanje proizlaze iz njegovog utjecaja na vodu. Napokon, ljudsko je tijelo sačinjeno od oko 80% vode, pa možda mjesec izvršava svoju nestašnu magiju remeteći na neki način poredak molekula vode u živčanom sustavu.

Međutim, postoje barem tri razloga zašto ova objašnjenja „ne drže vodu“. Prvo, gravitacijski učinci mjeseca su premali da bi uzrokovali bilo kakve značajne efekte na moždanu aktivnost, a kamoli ponašanje. Kako je pokojni astronom, George Abel rekao, komarac koji sjedi na našoj ruci ima jači gravitacijski utjecaj na nas nego što ima mjesec. Ipak, prema našim saznanjima, nije bilo izvještaja o „djelovanju komaraca na ludilo.“ Drugo, gravitacijska sila mjeseca utječe samo na otvorena vodena tijela, a ne na izvore koji sadrže vodu, kao što je ljudski mozak. Treće, gravitacijski utjecaj mjeseca jednako je snažan i za vrijeme mladog mjeseca – kada nam je mjesec nevidljiv – kao što je i za vrijeme punog mjeseca.

Postoji i ozbiljniji problem za one koji od srca vjeruju u lunarni utjecaj na ludilo: nema dokaza da on postoji. Psiholog sa Florida International Universitya, James Rotton, astronom sa Colorado State Universitya, Roger Culver i Ivan W. Kelly, psiholog sa University of Saskatchewan, tražili su na dugo i široko bilo kakav nepromjenjiv utjecaj punog mjeseca na ponašanje. Ostali su praznih ruku. Kombinirajući rezultate raznih istraživanja i testirajući ih kao da se radi o jednom velikom istraživanju – statistički postupak zvan meta – analiza – otkrili su da je puni mjesec potpuno nepovezan sa mnoštvom događaja uključujući zločine, samoubojstva, psihijatrijske probleme i pozive kriznim centrima. U njihovom izvještaju o 37 istraživanja iz 1985. godine, naslovljenom „Mnogo vike oko punog mjeseca,“ koji se pojavio u jednom od vodećih časopisa za psihologiju, Psychological Bulletin, Rotton i Kelly su na šaljiv način rekli zbogom utjecaju punog mjeseca i zaključili da su daljnja istraživanja na tu temu nepotrebna.

Uporni kritičari ne slažu se s ovim zaključkom, ukazujući na nekoliko pozitivnih nalaza koji proizlaze iz raštrkanih istraživanja. Ipak, čak je i šačica istraživanja koja su, činilo se, podupirala utjecaj punog mjeseca „pala“ pri pomnijoj reviziji. U jednoj studiji, objavljenoj 1982. tim autora izvijestio je da su prometne nesreće češće u noćima punog mjeseca nego u drugim noćima. Ipak, ovi su nalazi imali fatalnu grešku, u periodu u kojem je istraživanje provedeno, puni je mjesec bio češći vikendima, kada više ljudi vozi. Kada su autori napravili ponovnu analizu podataka kako bi eliminirali ovaj zbunjujući faktor, lunarni je utjecaj nestao.

Gdje počinje vjerovanje

Ako je lunarni efekt ludila samo astronomska i psihološka urbana legenda, zašto je tako raširena? Postoji nekoliko vjerojatnih razloga. Medijska pokrivenost gotovo sigurno igra ulogu. Mnogo je holivudskih horora u kojima su noći punog mjeseca prikazane kao vrhunci događaja kao što su ubadanja nožem, pucnjave ili psihotična ponašanja.

Možda je još važnije da mnogi ljudi podliježu fenomenu koji su psiholozi sa University of Wisconsin, Madison, Loren i Jean Chapman, nazvali „iluzorna korelacija“ – interpretaciji povezanosti koja zapravo ne postoji. Na primjer, mnogi ljudi koji imaju bolove u zglobovima tvrde da se njihova bol povećava za kišnog vremena, iako istraživanja opovrgavaju ove tvrdnje. Jako slično vodenastim fatamorganama koje viđamo na auto cesti tijekom vrućih ljetnih dana, iluzorne korelacije mogu nas prevariti da vidimo fenomen gdje ga nema.

Iluzorna korelacija djelomično je rezultat sklonosti našeg uma da se usredotoči – i prisjeti – većine događaja bolje nego događaja koji nisu ispunili naša očekivanja. Kada je pun mjesec, a dogodi se nešto izrazito čudno, obično to primjetimo, ispričamo drugima o tome i zapamtimo to. Radimo to jer se takvi događaji uklapaju u naša preduvjerenja. Zaista, jedno je istraživanje pokazalo da su medicinske sestre na psihijatriji koje su vjerovale u lunarni efekt pisale više bilješki o neobičnom ponašanju pacijenata nego sestre koje nisu vjerovale u ovaj efekt. Nasuprot tome, kada je pun mjesec, a ništa se čudno ne dogodi, taj događaj koji ne ispunjava očekivanja izblijedi iz našeg sjećanja. Kao rezultat našeg selektivnog sjećanja pogrešno opažamo povezanost između punog mjeseca i raznih bizarnih događaja.

Ipak, iluzorna korelacija, iako vjerojatno ključni dio zagonetke, ne objašnjava kako je nastala ideja o punom mjesecu. Intrigantna ideja o njenim začecima dolazi nam od psihijatra Charles L. Raisona, koji je sada na sveučilištu Emory, te nekoliko drugih psihijatara. Prema Raisonu efekt lunarnog ludila možda sadrži zrnce istine, u smislu da je nekada možda bio istinit. Raison pretpostavlja da je prije dolaska vanjske rasvjete u modernim vremenima, jako svjetlo mjeseca zakidalo ljude koji su živjeli vani – uključujući i mnoge koji su imali ozbiljne mentalne poremećaje – za san. Iz razloga što nedostatak sna često uzrokuje čudno ponašanje kod ljudi s određenim psihološkim oboljenjima, kao što je bipolarni poremećaj (ranije zvan manična depresija), puni je mjesec mogao biti povezan s povećanom stopom čudnih ponašanja u vremenima koja su davno prošla. Stoga je efekt lunarnog ludila u terminologiji Raisona i njegovih kolega „kulturološki fosil.“

Možda nikada nećemo znati je li ovo dovitljivo objašnjenje točno. Ipak, čini se da u današnjem svijetu dokaza o lunarnom ludilu ima jednako koliko i onih o tome da je mjesec napravljen od sira.

Izvor: ScientificAmerican

Zanimljivo na webu:


Odgovori

slobodan_vukicevic
Prof. dr. Slobodan Vukičević: Lijekovi se neće odobravati bez dokaza koliko pomažu
auto_xd_253399s1
Prvi hrvatski auto na struju kreće u prodaju 2011.