Vjerojatno ne postoji pitanje za koje ste apsolutno sigurni kako će prouzrokovati žestoku debatu poput onog mogu li heteroseksualni muškarci i žene biti samo prijatelji. No, koliko god debata da je prouzrokovalo, ovo pitanje još nije dobilo jasan i nedvosmislen odgovor. U tu svrhu njime se pozabavio američki psiholog Adrian F. Ward u svojoj kolumni za časopis Scientific American.
Naša svakodnevna iskustva sugeriraju kako su ne-romantična prijateljstva između muškaraca i žena čak i prilično učestala. Muškarci i žene žive, rade i druže se i, jasno, velika većina njih nikada ne završi u romantičnoj vezi ili barem u istom krevetu. Ipak, usprkos ovoj očiglednosti, Ward smatra kako postoji realna mogućnost da je ovo izvanjsko platonsko supostojanje muškaraca i žena bez ikakvih seksualnih nagona jednih prema drugima zapravo samo fasada. U praksi, u dubini svakog muško-ženskog odnosa postoji seksualna tenzija koja samo čeka da ispliva na površinu.
Najnovija istraživanja na područjima sociologije i psihologije idu u prilog ovoj ideji. Iako možemo živjeti u uvjerenju kako smo s određenom osobom suprotnog spola „samo prijatelji“, prilika za romansom zapravo uvijek stoji negdje u blizini i čeka da se ukaže u najnezgodnijem mogućem trenutku.
Kako bi ispitali jesu li potpuno platonske muško-ženske veze uopće moguće, znanstvenici su su osmislili istraživanje u kojem je sudjelovalo 88 parova koji su svoj odnos etiketirali kao strogo prijateljski. Ward posebno pozdravlja pokušaj znanstvenika da konačno razriješe ovu vječnu dilemu i duhovito primjećuje kako su se ovim pitanjem u mnogo više navrata bavili holivudski režiseri nego humanistički znanstvenici. Naravno, među najvažnijim postavkama ovog istraživanja bila je privatnost. Zamislite samo situacije u kojima bi jedan od „prijatelja“ priznao da ima romantične osjećaje prema drugom, dok taj drugi vezu uistinu doživljava potpuno platonskom. Ovakve neugodne situacije znanstvenici su pod svaku cijenu htjeli izbjeći. Također, kako bi osigurali da će ispitanici ponuditi iskrene odgovore na njihove upite, znanstvenici su (osim standardnih protokola vezanih za anonimnost i tajnost podataka) od ispitanika tražili i da se obvežu kako međusobno neće raspravljati ni o jednom dijelu eksperimenta u kojem su sudjelovali. Za vrijeme eksperimenta, a pogotovo nakon što on završi. Nakon što su verbalnim putem „potpisali“ ugovor o tajnosti, parovi prijatelja su razdvojeni i svakom od njih su postavljana pitanja vezana za romantične osjećaje (ili nedostatak istih) prema osobi s kojom su sudjelovali u eksperimentu.
Na temelju provedenog eksperimenta znanstvenici su zaključili kako postoje izražene razlike u tome kako muškarci i žene doživljavaju prijateljstvo osoba suprotnog spola. Sasvim očekivano, muškarci su bili mnogo spremniji na romantične akcije sa svojom „prijateljicom“ nego obrnuto. Zapravo, procjena muških sudionika u eksperimentu koliko su privlačni osobi suprotnog spola nije imala apsolutno nikakve veze s tim kakve su osjećaje njihove ženske prijateljice prema njima imale. Dapače, procjena privlačnosti ovisila je gotovo isključivo o tome kakve su osjećaji ti muškarci imali prema svojim prijateljicama i to na način da su, ukoliko su imali određene romantične osjećaje, pretpostavljali da su oni obostrani. Znanstvenici naglašavaju kako su muškarci u ovom slučaju bili gotovo „slijepi“ i nisu mogli ni približno objektivno procijeniti stvarno stanje stvari. S druge strane, ni žene nisu pretjerano uspješno procjenjivale stupanj privlačnosti sa svojim prijateljem, i to ponajviše zbog toga što općenito nisu imale nikakve osjećaje prema njima i smatrale su da je takav osjećaj obostran. U konačnici, dakle, muškarci su imali tendenciju da preuveličaju stvarnu privlačnost koju prema njima osjeća njihova partnerica u eksperimentu, a žene su,sasvim suprotno, snažno umanjivale stvarni stupanj privlačnosti koju prema njima osjeća njihov muški partner.
Također, muškarci su bili mnogo spremniji na konkretna djelovanja temeljena na njihovoj (najčešće pogrešnoj) procjeni. Znanstvenici napominju i kako su i muškarci i žene iskazivali približno jednake stupnjeve privlačnosti prema drugim prijateljima koji su bili u romantičnoj vezi i onima koji su slobodni. Pomalo iznenađujuće, ali ljubavni status drugih strana nije imao nikakve veze s činjenicom koliko su bili privlačni sudionicima eksperimenta te su u jednakoj mjeri visoko vrednovali i slobodne i zauzete prijatelje.
Ipak, muškarci i žene razlikovali su se prema stupnju u kojem su slobodne i zauzete prijatelje i poznanike vidjeli kao potencijalne ljubavne partnere. Iako su i muškarci i žene izjavljivali kako ih podjednako privlače i slobodni i zauzeti prijatelji, žene su u ovom slučaju bile mnogo obazrivije i rjeđe su izjašnjavale kako bi poduzele konkretne korake da bi ostvarile romantičnu vezu s osobom koja nije slobodna.
Ovi rezultati pokazuju da muškarci, za razliku od žena, imaju priličnih problema sa shvaćanjem i održavanjem potpuno platonskih veza. Također, ono što je posebno zanimljivo u ovoj studiji jest da je ona provedena u parovima, odnosno da su svakom sudioniku u eksperimentu postavljana pitanja o jednom konkretnom prijatelju ili prijateljici. Ovo stoga nije puko potvrđivanje stereotipa o muškarcima kao seksualnim predatorima i naivnim ženama, već i direktan dokaz kako dvoje ljudi može jedan odnos tumačiti na dijametralno suprotne načine. Muškarci, tvrde znanstvenici, u većini slučajeva dozvoljavaju mogućnost da njihovo prijateljstvo preraste u nešto više, dok žene imaju sasvim suprotan pogled na stvari i prijateljske veze doživljavaju u potpunosti platonskima.
Za neutralnog promatrača već na prvi pogled je jasno da ovoliko različiti pogledi na potencijalnu romansu u muško-ženskim prijateljstvima mogu prouzrokovati neke prilično ozbiljne komplikacije, a to, čini se, priznaju i osobe koje njeguju takva prijateljstva. U istraživanju koje je uslijedilo nakon ovog opisanog ranije, znanstvenici su od 249 odraslih osoba (od kojih je znatan postotak bio u braku) tražili da odrede pozitivne i negativne aspekte prijateljstva s nekom konkretnom osobom suprotnog spola. Varijable povezane s romantičnom privlačnosti (primjerice, naš odnos mogao bi dovesti do razvitka romantičnih osjećaja) su pet puta češće navođene kao primjeri negativnih aspekata nego pozitivnih. Zanimljivo je kako je i u ovom slučaju zabilježena razlika između muškaraca i žena. Muškarci su potencijalnu romantičnu vezu mnogo češće navodili kao pozitivan aspekt muško-ženskog prijateljstva, a pogotovo je to bio slučaj sa starijim muškarcima. Najmlađi muški ispitanci su četiri puta češće od žena potencijalnu romansu označavali pozitivnim aspektom potpuno platonskih veza, dok su stariji muškarci to činili čak deset puta češće od žena.
U konačnici, na temelju oba spomenuta istraživanja, Ward zaključuje kako muškarci i žene imaju radikalno različito razumijevanje termina „samo prijatelji“ i ova činjenica neizbježno vodi problemima u „miješanim“ prijateljstvima. Dok su žene, barem ako je suditi po ovim istraživanjima, prilično iskrene kada prijateljstvo s muškim prijateljem etiketiraju isključivo platonskim, muškarci, čini se, teško mogu tek tako „isključiti“ želju da prijateljstvo preraste u nešto više. Također, iako oba spola smatraju kako je privlačnost između platonskih prijatelja više negativna nego pozitivna stavka, manja je šansa da će ovako razmišljati prosječan muškarac nego prosječna žena.
Dakle, mogu li muškarci i žene biti isključivo prijatelji? Kad bi svi razmišljali poput žena, odgovor bio bio jasan – naravno da mogu. No, s druge strane, kad bi svi razmišljali poput muškaraca, već u nekoliko godina svijet bi se suočio s ozbiljnim nedostatkom resursa zbog prenapučenosti.
