Pripremite se za sljedeće saznanje! Svemir bi zapravo mogao biti dvodimenzionalan, iako ga mi vidimo kao trodimenzionalnog, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu Physical Review Letters. U tom misaonom eksperimentu navodi se kako ravna površina svemira sadrži sve podatke koje trebamo kako bismo iskusili život u trodimenzionalnom svijetu – slično poput holograma.
Ova nevjerojatna ideja poznata je kao „holografski princip” i proizlazi iz teorije struna. Teorija struna kaže da se gravitacija u svemiru sastoji od tankih, vibrirajućih čestica koje se zovu gravitoni. One čine holograme koji se događaju u 3D prostoru unutar ravnog kozmosa te sadrže informacije koje će 3D objekt imati (primjerice, podatke o njegovu volumenu). Dakle, ako želite znati što se događa unutar nekog objekta, možete saznati sve što vas zanima samo jednim pogledom na njegovu površinu. Taj intrigantan pojam nastao je još 1997. godine, kada je fizičar Juan Maldacena „predložio ideju o postojanju korespondencije između gravitacijskih teorija u zakrivljenim anti-de Sitter prostorima s jedne strane i kvantnim teorijama u prostorima s jednom manjom dimenzijom s druge strane”, rekao je Daniel Grumiller s Tehnološkog sveučilišta u Beču.
Anti-de Sitter prostor je onaj u kojemu fizikalni pojam prostor-vrijeme ima negativnu zakrivljenost, koja se često opisuje da je nalik obliku konjskog sedla. Holografsko načelo nalazi se u tom negativnom anti-de Sitter prostoru; ono se može opisati u dvije dimenzije, ali se može vizualizirati u tri. U negativnom prostoru mogli bismo potencijalno baciti predmet ispred sebe, a on bi se s vremenom našao iza nas zbog negativne zakrivljenosti prostor-vremena.
Međutim, anti-de Sitter prostor nema veze s našim svemirom – svemir u kojem živimo je ravan i pokazuje neka pozitivna svojstva zakrivljenosti na astronomskim udaljenostima. U novije vrijeme, holografski princip testiran je matematički u našem prostor-vremenu, te se, barem za sada, čini kako se ti brojevi slažu i u stvarnosti. Testirana teorija naziva se „kvantno sprezanje”. Ako su dvije čestice isprepletene, to znači da njihova svojstva na određeni način ovise jedna o drugima i stoga se mogu opisati samo kao cjelina. Jedan ovisi o drugome i ne mogu se opisati pojedinačno. Čak i ako ste fizički odvojili dvije čestice i bacili ih na suprotne krajeve svemira, one i dalje ostaju isprepletene i njihova svojstva ostaju ovisna jedna o drugima (primjerice, njihova rotacija).
Fizikalna veličina potrebna da se dvije čestice isprepletu zove se „entropija isprepletenosti”, i ta vrijednost ista je u oba prostora. Ovaj rezultat je vrlo značajan, no da bi ta teorija dobila težinu i valjanost, mora izdržati sva testiranja fizičkih konstanti i svojstava svemira. Naravno, ta je ideja trenutno samo na papiru. Trebaju se provesti daljnji proračuni i ispitivanja kako bi se donijeli veliki zaključci o tome da je svemir zapravo hologram, ali ova početna korelacija je vrlo uzbudljiva i otvara jednu sasvim novu dimenziju sagledavanja svega toga.
Bilo da se odlučite prihvatiti ili odbaciti ideju da svemir ima samo dvije dimenzije, ta činjenica svakako ukazuje na važnost daljnjeg istraživanja svemira. Ova zapanjujuća teorija izvorno je bila samo misaoni eksperiment primjenjiv na hipotetski svemir. No, sada ona možda u potpunosti mijenja način na koji percipiramo naš vlastiti svijet.
